Close

21/09/2016

Teološki osobno: O strahu

mw-bo560_fear1_mg_20131105074052

Bojim se. Često mi se ta rečenica mota glavom. Mnogo puta ne znam čega me strah i zašto proživljavam baš tu emociju. No, kada bih morala birati najsnažniji osjećaj (po intenzitetu) koji sam dosada doživjela, to bi definitivno bio strah. Zašto je to tako? Prema Longmanovu rječniku psihologije strah se definira kao duboka emocija koju izaziva prepoznatljiva prijetnja čije su posljedice osjećaj neugodne napetosti, tjeskobe i nesigurnosti, snažni nagon za bijegom te fizičke poput ubrzanosti bila ili napetosti mišića; jednostavnije rečeno, strah je svakodnevna pojava u našim životima. Jeste li se ikada probudili i poželjeli da dan nikada ne započne? Ja jesam. Svako drugo jutro ležim u krevetu i razmišljam o svemu što me čeka taj dan, o svim obavezama, preprekama koje me čekaju, razmišljam i o prethodnom danu, analiziram, bojim se. Bojim se započeti dan, bojim se izlagati svijetu. Ponekad mislim da su ta osobna promišljanja postala poput jutarnjih rituala. Prvo ću prepasti samu sebe da bih se mogla pripremiti na eventualne neuspjehe. Priznajem, moj je strah posljedica očekivanja da će stvari krenuti nizbrdo baš taj dan. Svako jutro vodimo istu borbu, pa opet, to isto jutro, „bojište“ zvano krevet donekle biva raščišćeno našim/mojim ustajanjem.

Kada sam odlučila prihvatiti da pišem za STEP prvo što mi je prošlo glavom bilo je: „Mogu li ja to?“ Istog sam trena osjetila nesigurnost. Čini se da je nesigurnost preuzela glavnu ulogu malog patuljka u našim glavama koji šapće prvo sasvim tiho, a zatim sve glasnije. Taj nas patuljčić sprečava da učinimo ono što smo naumili, tjera nas da činimo stvari koje ne želimo, zaustavlja naš napredak, sprečava naš puni razvoj i pojavljuje se točno u trenutku neke promjene. Stvarna je činjenica da se svi bojimo promjene. To je nešto nama nepoznato, a samim time i jako neistraženo područje, ali činjenica je da je jedino promjena stalna. Svaka promjena nosi nova iskustva, novu percepciju i novu priliku. No, nismo svi otvoreni za nju, jer sama nas spoznaja da izlazimo iz naše sigurne zone plaši. Ovo me podsjeća na priču o Babarogi kojom su nas naši roditelji zastrašivali da bismo bili poslušni. Priča ide ovako: „Ako ne budeš bio/bila dobar/dobra, Babaroga će izaći iz ormara i uzet će te!“ Jako sam se velik period svoga djetinjstva bojala biti „zločesta“ i uvijek sam se „trudila“ ne kršiti ono što mi je bilo rečeno da ne smijem. Sada, kada sam odrasla, ulogu Babaroge preuzeo je život. Kao mladi ljudi često vodimo bitke sami sa sobom. Te se bitke vode na raznim razinama i ponekad nam se čini da samo gubimo. To nije ništa čudno, dapače, to je normalno. Bojimo se riskirati jer uvijek postoji mogućnost da ćemo pogriješiti („biti zločesti“) ili da ćemo doživjeti neuspjeh. Taj neuspjeh gledamo kao kaznu. Pogriješili smo jer smo se usudili izaći iz svoje sigurne zone. I eto ga na! Uhvatila nas je Babaroga, uhvatio nas je život. „Eto ti sad kada si riskirao!“ kaže Život (Babaroga), „Čopio sam te!“ Često nakon „pada“ nemamo dovoljno hrabrosti podignuti glavu i krenuti dalje. Nije sramota pasti, sramota je ne dići se. Život nije Babaroga koja će izaći iz ormara, već misterija i izazov! Ono što meni pomaže u trenucima straha je vjera. Boga sam upoznala ovo ljeto kroz strah. Napravila sam odmak od svoje sigurne zone i odvažila se napraviti promjenu. Nije bilo nimalo lako, ali nekako sam cijelo vrijeme osjećala da me Netko vodi i šapće mi u uho da će sve biti u redu. Tako sam došla na STEP-ov kamp. Isus me doveo svojim šaputanjem. Iskreno, bila sam prestravljena! Novi ljudi, strahovi, izazovi, novo mjesto, nov način razmišljanja, nove emocije, nesigurnosti, prepreke, nova promjena… To me stanje podsjetilo na prispodobu kada su apostoli bili s Isusom u lađici za vrijeme oluje. Bojali su se oluje i tražili njegovu pomoć, no nisu znali da su umjesto toga samo trebali vjerovati u njega i predati mu se u ruke. Koliko je puta Isus rekao apostolima: „ Ne bojte se!“, „Malovjerni!“ Mislite da nama to ne govori svaki dan? U svakom se strahu skriva on koji te gura naprijed. U početku sam tu spoznaju prihvatila vrlo nesvjesno, no ubrzo je postalo kristalno jasno zašto sam to učinila. Shvatila sam da je ona Babaroga zapravo ja, a da je Bog onaj glas što me uvijek ohrabrio da prihvatim izazov i promjenu. On je izazov, on je promjena. Mi smo ti koji zbog straha odbijamo Istinu.

Ovo sam ljeto u kampu odlučila pobijediti sebe i dopustiti Isusu da me vodi. Prihvatila sam Istinu i Babaroga me nije uhvatila, sada smo prijateljice. Pomirila sam se sa sobom, i što je još važnije, pomirila sam se s Bogom. Kako bi Thomas Merton rekao: „Nismo u miru s drugima, jer nismo u miru sa sobom. Nismo u miru sa sobom, jer nismo u miru s Bogom.“ Prava se promjena događa iznutra. Zato, probudimo se sutra ujutro i sigurnim koracima krenimo u „novi život“ znajući da je Bog uz nas.

Antonija Potočki

Antonija je studentica prve godine magistarskog studija Protestantske teologije na sveučilištu u Zagrebu. U slobodno vrijeme pleše i mijenja svijet. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *