Close

20/02/2017

Ne želim biti dobar

Good-Samaritan-wordle

Nakon malo dubljeg čitanja teksta iz Lukinog evanđelja 10:25-37 o dobrom Samarijancu ja sam ipak zaključio da ne želim biti dobar!

U nedjelju 7.veljače 2016. godine čovjek po imenu Marcus prolazio je ulicama Chicaga na putu prema kući. Zaustavio se ispred obližnje trgovine da obavi kasnu kupovinu. Po izlasku iz trgovine, prišla su mu dvojica muškaraca. Jedan od njih udario ga je u glavu i onesvjestio. Marcus je pao na cestu. Dok je tako ležao onesvješten drugi muškarac pretražio mu je džepove i uzeo ono što je bilo od vrijednosti. Nakon što su pobjegli i ostavili onesvještenog Marcusa, sigurnosne kamere otkrile su daljnji razvoj ovog događaja. Nekoliko ljudi prošlo je pored Marcusa koji je i dalje ležao na cesti, malo udaljen od pločnika. Nekoliko ljudi promatralo je iz sigurne udaljenosti ne bi li vidjeli hoće li se Marcus ustati, neki su došli, nagnuli se nad njega i produžili dalje. Iz obližnje ulice desno skretanje napravio je taksist, koji ga nije vidio kako leži na cesti i pregazio ga. Marcus je u bolnici podlijegao ozljedama. Njegovi prijatelji rekli su kako je imao teško djetinjstvo i rano ostao bez roditelja, ali kad se doselio u Chicago, kažu: smatrao je ljude tog grada svojom obitelji.
I dalje mislim da ne želim biti dobar.

U listopadu prošle godine, u jutarnjim nedjeljnim satima u Rijeci, preko puta autobusne stanice na cesti ležao je krvav čovjek, od pada izuvenih tenisica i pored njega štaka. Veliki je broj autiju prošao pored onesviještenog muškarca, nakratko zastalo i produžio dalje dok se netko od prolaznika napokon nije odlučio čovjeku pristupiti. Netko je na sve komentirao „zar obilno krvarenje izaziva odbojnost umjesto empatije? Kakvi smo to ljudi postali?“
Ne želim biti dobar.

Jesu li ovi ljudi, ovi prolaznici i promatrači zli ljudi? Mislim da ne. Jesu li ovi ljudi koji su promatrali ove osobe u potrebi, osobe koje nisu sposobne iskazati ljubav i brigu? Mislim da ne, zasigurno u njihovim životima postoje osobe prema kojima su brižni i spremni pomoći. Jesu li ovi prolaznici i promatrači besčutni ljudi nesposobni za empatiju? Mislim da ne. Jesu li to dobri ljudi…pa vjerojatno jesu! Ja ne želim biti dobar.

Isus u odgovoru koji daje učitelju Zakona na njegovo pitanje o vječnom životu priča jednu priču sličnu ovim tragičnim pričama. Priču o čovjeku kojeg su razbojnici tako isprebijali da je bio napola mrtav, pokrali ga i ostavili da leži vjerojatno krvav uz cestu. I iako mi za čovjeka koji mu je na kraju pomogao kažemo da je „dobri Samarijanac“, u nijednom trenutku ovog teksta Isus njega ne naziva dobrim. Tko su „dobri ljudi“ u ovoj priči – tko su „dobri ljudi“ onog vremena – pa to su svećenik, levit i ovaj učitelj Zakona. Samarijanac nije dobri, on je samo „neki putnik Samarijanac“ koji je iskazao milosrđe ovom čovjeku koji se našao u velikoj nevolji. Ne želim biti dobar čovjek – želim biti čovjek koji iskazuje milosrđe.

Zanimljivo je da kad su ljudi suočeni s pitanjem o vječnim vrijednostima i duhovnim razmišljanjima često je njihova najbolja, postignuća vrijedna izjava da se trude biti ili jesu dobri ljudi.

Edmund Burke je rekao da je jedina stvar koja je potrebna da bi zlo trijumfiralo; to da dobri ljudi ne učine ništa. Nažalost dobri ljudi su poznati po tome da često ne čine ništa. Ja ne želim biti dobar.

Isusova poruka je poruka koja kaže – spoji ono što si rekao s onim što živiš i nemoj filozofirati. Svećenik i Levit bili su figure ove priče koje predstavljaju dobre ljude, posvećene ljude. Svećenik je bio zadužen za prinošenje žrtvi dok su Leviti služili i pomagali svećenicima oko hrama. Dakle rekli bismo posvećeni ljudi, ljudi u službi Boga i Božjeg naroda, ali isto tako pomalo i filozofi. Prošli su pored čovjeka u potrebi, opazili su ga, zaobišli i pošli dalje svojim putem.
I vjerojatno i znamo neke od razloga koji se često spominju u kontekstu ove priče kao razlozi zbog kojih su svećenik i levit odlučili produžiti. Možda su razmišljali o tom onečišćenju, oni koji su trebali biti obredno čisti da dotiču „mrtvo“ tijelo? A možda su pogledali i pomislili „pa ovaj si je sigurno sam kriv, sigurno je napravio nešto što je izazvalo ovakav rasplet situacije.“ Možda su mislili, „sigurno je i ovaj neki razbojnik pa je dobio što je zaslužio, možda je pijanac pa se tu srušio nasred ceste i sav se razbio“.
I znate što, danas dobrih ljudi koji „filozofiraju“ ima na svakom uglu i u crkvi. Dođem na internet i čitam kako svi sve znamo o skrivenim motivima ovih ili onih ljudi koje uopće ne poznajemo i nikad nećemo upoznati, znamo tko je kakav kao osoba „zapravo“, „iznutra“, znamo tko je bio gdje 91′ i samo lupamo u prazno i „filozofiramo“.

Kad netko upadne u nevolju onda često kažemo „sam si je kriv nikad nije znao s novcima“, „sama si je kriva što je dizala kredit u švicarcima“, „sam si je kriv, svi smo vidjeli da njih dvoje nisu jedno za drugo“. I toliko tih „pametnih“ stvari mi znamo o ljudima da je to nevjerojatno. Možda su i ovaj svećenik i levit mislili da znaju, a možda i nisu možda ih jednostavno nije bilo briga jer su bili zaokupirani hramskim pitanjima.

Samarijanac je došao bliže i sažalio se nad ovim čovjekom. Nije ga zaobišao kao ova dvojica kad ga je primjetio nego je došao bliže i sažalio se. I onda je djelovao, izvršio je milosrđe u životu ovog čovjeka. Nije stajao nad tim ranjenim tijelom i razmišljao što je točno ovaj napravio da mu se ovo dogodilo i jeli si možda sam kriv za to. Nažalost često puta tako razmišljamo ali moje pitanje je: kad je nedužnost ili analiza difuzije krivnje postala preduvjet za ruku pomoći i milosrđa. Da je to Božji princip tko od nas bi sada hodao ovim svijetom i disao ovaj zrak? Jer mi smo si svi „sami krivi“ pa ipak Bog nudi ruku milosti i pomirenja.

Samarijanac je taj koji u priči utjelovljuje Isusov odgovor učitelju Zakona – „ne filozofiraj nego živi ono što si rekao i ljubi čovjeka koji je u potrebi.“

1938. godine Europa je na rubu rata. U Njemačkoj eskalira nasilje prema židovskoj populaciji a zloglasni Minhenski sporazum popločio je put Njemačkoj invaziji Čehoslovačke. U Londonu čovjek po imenu Nicholas Winton prati ove događaje s nemirom u srcu. Znao je da će židovske obitelji koje bježe pred nacističkim snagama biti u velikoj opasnosti. Uzeo je 2 tjedna godišnjeg odmora i odlučio je otputovati u Čehoslovačku. Tamo je organizirao sigurno izvlačenje skoro 700 židovske djece i time ih spasio od skoro sigurne smrti koja je nažalost dočekala njihove roditelje u jednim od zloglasnih nacističkih logora. Kad su ga pitali kako vidi to svoje djelo rekao je: ako nešto nije nemoguće, onda se to može napraviti.

Svijet je pun dobrih ljudi, ali Bog nas poziva na milosrđe. Nezainteresiranost prolaznika za ranjene ili osobe u potrebi toliko je česta da je iskovan termin nakon socio-psihološkog istraživanja ovog fenomena. Zovu to „efekt promatrača“. Kažu stručnjaci da što je više ljudi prisutno u takvoj situaciji manja je vjerojatnost da će netko zapravo i reagirati jer svatko misli da će netko drugi nešto napraviti.

A ja postavljam pitanje nama. U svijetu koji je Bog naš Gospodin stvorio svojom Rječju, udahnuo mu život i koji drži u svojoj moćnoj ruci. U svijetu u kojem je Božji čovjek od samog početka pa do danas pozvan da bude Božji utjecaj i Njegova slika u ovome svijetu, može li Crkva Kristova reći bez da ustukne s knedlom u grlu „netko drugi će?“ Tko?
Preko 560 redaka od Postanka do Otkrivenja govore o odgovornosti Božjeg naroda za siromašne, potlačene, i one u potrebi. Netko će reći, „ne, naša dužnost je propovijedati Evanđelje“ – ali čak i Isus je znao da gladan čovjek teško sluša propovijed.

Trebamo se čuvati zamke promatrača ovoga svijeta. Da se držimo svojih obreda, u svojim sigurnim zidovima gdje smo blagoslovljeni, gdje proslavljamo Boga, pjevamo i gdje s braćom i sestrama lomimo kruh i pijemo vino saveza dok efektom promatrača selektivno ignoriramo ljude koji na ulici, u pučkim kuhinjama, u bolnicama, u izbjegličkim kampovima viču „pomozi mi!!“

Izaija 58:6-12
6Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;
7podijeliti kruh svoj s gladnima,
uvesti pod krov svoj beskućnike,
odjenuti onog koga vidiš gola
i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
8Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost,
i zdravlje će tvoje brzo procvasti.
Pred tobom će ići tvoja pravda,
a slava Jahvina bit će ti zalaznicom.
9Vikneš li, Jahve će ti odgovorit’,
kad zavapiš, reći će: »Evo me!«
Ukloniš li iz svoje sredine jaram,
ispružen prst i besjedu bezbožnu,
10dadeš li kruha gladnome,
nasitiš li potlačenog,
tvoja će svjetlost zasjati u tmini
i tama će tvoja kao podne postati,
11Jahve će te vodit’ bez prestanka,
sitit će te u sušnim krajevima.
On će krijepit’ kosti tvoje
i bit ćeš kao vrt zaljeven,
kao studenac kojem voda nikad ne presuši.

12I ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,
dići ćeš temelje budućih koljena.
Zvat će te popravljačem pukotina
i obnoviteljem cesta do naselja.

Želimo li biti popravljači i obnovitelji ili želimo biti promatrači s ispruženim prstom i bezbožnom besjedom o tome tko je kakav zapravo, kakav je iznutra, što je napravio da se doveo u ovu situaciju, jel si sam kriv il mu je netko drugi kriv?

Učitelj zakona i njegov pokušaj raspravljanja s Isusom nije stvarno pitanje tko je moj bližnji već manevar koji otkriva njegov vlastiti komformizam usred svijeta koji pati. I Isus je to znao.
A zašto Isus to zna?
Jer Isus stvarno zna naše skrivene motive, Isus stvarno zna kakvi smo iznutra, Isus zna za što smo sve krivi i On jako dobro zna da smo si sami krivi, On zna koje greške smo napravili da se dovedemo u situaciju u kojoj smo ranjeni i zna kad nas drugi rane – ipak iskazao nam je milost i ljubav.

Prema tome nismo pozvani da budemo dobri ljudi koji pričaju o Božjoj ljubavi, pozvani smo da živimo ljubav, milost i milosrđe koje smo i sami primili. To nije naša opcija, to je naša odgovornost!

Autor: Filip Grujić (propovjed; 19.2.2017. Baptistička crkva Zagreb, Radićeva 30) 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *